Sadržaj
- 1. Tko smo mi određuje što radimo, a ne obrnuto.
- 2. Naše reakcije i mišljenja stalno se dovode u pitanje u realnom vremenu.
- 3. Empatija je lakše postići u neposrednoj blizini.
- 4. Živeći na malo, shvatit ćemo koliko malo moramo živjeti.
- 5. Prisiljeni smo postojati u sadašnjosti.
1. Tko smo mi određuje što radimo, a ne obrnuto.
Rad je temeljni dio života. Za neke je život. I to je u redu za one koji vole ono što rade i koji su pažljivo i pažljivo odabrali svoju profesiju. Ali mnogi od nas su jednostavno naišli na stvar koja troši naše dane. I još više samo pokušavaju platiti račune. Koliko dugo dok ne postanemo proizvod onoga što se plaća?
Kada se krećemo s backpackingom, nalazimo da odgovaramo na više pitanja o tome tko smo, a ne o tome što radimo. Prisiljeni smo odgovoriti na ta pitanja, otkriti što ostaje kada se oduzmu pozicije i prihodi koji nas definiraju.
2. Naše reakcije i mišljenja stalno se dovode u pitanje u realnom vremenu.
Bilo da je riječ o poslu, ili jednostavno o poznatom, svi mi uspostavljamo rutinu u našim svakodnevnim životima koji čine da se vrijeme brže kreće. Uronjeni smo u kulture koje i ne prepoznajemo kao stranim za mnoge, kulture koje oblikuju ljude koje susrećemo i iskustva koja imamo. Mi smo uvjetovani, udobni smo.
Kada se pješaci, mi se stalno suočavamo s novim informacijama i naši umovi moraju raditi na procesuiranju, moraju odlučiti kako će reagirati i prilagoditi se u skladu s tim. Ljudi i iskustva su svježi i raznoliki. Neprestano učimo nove stvari i od nas se traži da branimo ili odbacujemo ono što već znamo. To je obrazovanje. To je iscrpljujuće. I to je uzbudljivo.
3. Empatija je lakše postići u neposrednoj blizini.
Živimo u globaliziranom svijetu, ali koliko mi doista znamo o našim susjedima u ovom globalnom selu nas je nadahnula tehnologija? Koliko možemo doista naučiti kroz veo naših računala i televizijskih ekrana?
U backpackingu smo u mogućnosti uspostaviti veze s ljudima iz cijelog svijeta na temelju činjenice da smo zajedno u avanturi, bez obzira gdje je počela. Mi dijelimo smijeh i tugu i shvaćamo da jezik može blijedjeti u usporedbi s komunikacijom duša. Naučimo razumjeti odakle dolaze drugi ljudi, u najsličnijim osjetilima, i možemo se povezati kao ljudi s proizvodima određene kulture.
4. Živeći na malo, shvatit ćemo koliko malo moramo živjeti.
Okruženi smo stvarima. Stvari koje obećavaju značenje našeg života, ali nas često ostavljaju praznije od njihovih odbačenih plastičnih kućišta. Često nismo ni svjesni tog obećanja. I tako je teško postaviti prazninu. Čini nas gorkim. Ostavlja nas u potrazi.
Kada se vozimo u backpackingu, prisiljeni smo gurati što manje stvari u prijenosnu torbu. Došli smo vidjeti koliko nam je malo potrebno, kako se ispunjenje samozadovoljstva može postići od završetka putovanja u starim trapericama bez malo šminke i kako mirna tišina može biti bez buke elektronike.
Naše odvajanje od opipljivih stvari u našim životima daje nam bliži pogled na nematerijalnu imovinu. Došli smo do shvaćanja što stvarno daje smisao života i redefinirati naše ideje o tome što je bitno i što je potrošno.
5. Prisiljeni smo postojati u sadašnjosti.
Stara budistička poslovica opisuje ljude koji žive u prošlosti kao depresivne, ljude koji žive u budućnosti kao tjeskobu, i ljude koji žive u sadašnjosti kao zadovoljni. Sada to ne omalovažava važnost uspomena ili planiranja unaprijed, ali ovdje i sada ne smije biti zasjenjeno tada i uskoro doći. Sadašnjost je jedino mjesto gdje smo doista živi, gdje možemo stvarno napraviti razliku.
Dok je backpacking, sadašnjost je sve što postoji. Postajemo vješti u umjetnosti opraštanja, njegovanja onoga što je prošlo bez stanovanja. Jednostavno nema vremena. Učimo se kretati kroz tok naše avanture, nesigurni u ono što nas čeka na sljedećem mjestu ili kod sljedeće osobe. Mi vjerujemo u svoje instinkte i propuštamo daleko manje nego što bismo bili ako ne bismo stalno probavljali svijet oko nas.
Život možda nije uvijek uzbudljiv kao naša putovanja, ali možda, samo možda, treba pristupiti na isti način.